Đeneral na bijelom konju

ROMAN O ODRASTANJU – DRAMA TRAGANJA ZA VLASTITIM IDENTITETOM
Recenzija rukopisa „Đeneral na bijelom konju“ autora Ramiza Salihovića.

Ramiz Salihović, pjesnik, pripovjedač i romansijer, koji od početka svog književnog rada razvija i njeguje prepoznatljiv put ka postmodernističkom diskursu, kako samim promišljanjem smisla i vrijednosti književnog teksta tako i njegovim stvaranjem. To se posebno potvrđuje u njegovoj knjizi priča „Priče sa broda Titanik“(2008) i romanu „Očev testament“ (2013) a nastavlja se u rukopisu romana „Đeneral na bijelom konju“. Umjetničku vrijednost, posebno autorove proze, krunisalo je više književnih nagrada za pripovijetke, koje su uvrštene u antologije i izbore priče. Kažu da djeca u Bosni osijede u dobi od jedanaest godina, a glavni junak Salihovićevog romana „Đeneral na bijelom konju“ osijedi u toku jedne noći u dvadeset i drugoj godini života. Ubijaju nas posljedice rata, nakon što je oružje stalo, iako mislimo da smo preživjeli. Zato književnost u Bosni i Hercegovini i jeste svjedočenje o stradanju, o posljedicama u miru, što potvrđuje i roman „Đeneral na bijelom konju“. U temelju ovog romana ugrađen je antiratni stav, suprotstavljanje mržnji, nasilju i diskriminaciji. Sadržajno i tematski oslanja se na autorove knjige „Priče sa broda Titanik“ i „Očev testament“. Trideset poglavlja romana naslovljena su a neka od njih mogu funkcionisati kao posebne priče, koje su na zanimljiv način umrežene u širu romanesknu cjelinu romana odrastanja i traganja za vlastitim identitetom mladića Bekira Begovića, koji je sin mlade slikarke Fate sa Dobora, u toku rata silovane od strane četnika. Čitav roman snažna je unutrašnja drama dječaka Bekira Begovića koji odrasta među vršnjacima opterećen uvredama, udarcima i stigmom „četničko kopile“ pa zlostavljan traga za istinom o sebi i svojim biološkim roditeljima.
Salihović psihološki pronicljivo, umjetnički vješto ispisuje mladićevu biografsku ispovijest u prvom pripovjedačkom licu, oblikujući umjetnički validnu dokumentarnu građu kako o književnosti, grafici, slikarstvu, tako i građu o ratnom zločinu masovnog silovanja žena u proteklom ratu, služeći se citatima i metodom umetka pomoću priče o slikarki lijepoj Fati, čime potvrđuje vlastitu opću i postmodernističku teorijsku i književnu strukturalnu obaviještenost.
O svojih 4-5 godina provedenih kod usvojitelja nakon rođenja 1993. godine u ratnoj bolnici u Gradačcu čuo je samo iz njihove maglovite priče, pa mu je sve ličilo na blijedi san u ratnoj provaliji, život pretvoren u beskrajnu dženazu. Dječakovo pamćenje budi se dolaskom na Dobor, varoš udaljenu petnaestak kilometara od Gradačca. Nakon uvoda dolazi serija poglavlja o djetinjstvu, odrastanju i izvanredno izvajanim likovima oca Bahtijara, zlatara i kolekcionara i majke Ikbale, nezaposlene medicinske sestre. Rijetko se tako uspješno kao kod Salihovića susreće opis poslijeratnog djetinjstva i odrastanja: zaravan Gumno sa česmom, koritom i starom školjkom juga 90, u ljetnim danima okićeno najljepšim cvjetovima opojnog mirisa, ispunjeno beskrajnim igrama i dolascima Đenerala na bijelom konju, koji će kasnije njegov život pretvoriti u noćnu moru. Stara automobilska školjka, njegovo skrovište, oklop, štit u kome je Bekir sa Suzanom zaštićen od pogleda vanjskog svijeta, osjetio slast prvog poljupca, a nakon izlaska doživio neviđeni debakl, nasilje, uvrede i udarce od strane vršnjaka. Ta uvreda, stigma „četničko kopile“koju su mu upućivali vršnjaci mučit će ga godinama, nemilosrdno i pretvoriti se u apsolutnu gospodaricu njegovog tijela i bića. Usvojitelji su ga držali kao malo vode na dlanu čuvajući tajnu o njegovom porijeklu, u što će se mladić uvjeriti tek nakon njihove smrti. U osnovnoj školi a kasnije u gimnaziji talentovani mladić traži utjehu u crtanju, umjetnikoj grafici, književnosti, pisanju, ljubavi prema Suzani a uzor mu je pisac i novinar Ademir Doborski. Čitanje knjige „Umjetnost multioriginala“Dževada Hoze i rad u ateljeu grafičara Džemala Džafića prava su Bekirova poslastica. Pisanje „Autobiografije“uz mentorstvo Ademira Doborskog ustvari je dokumentarna drama, monodrama o odrastanju, ispisana u stilskoj, jezičkoj i psihološkoj vizuri u skladu sa poimanjem svijeta i života dvadesetdvogodišnjeg mladića koji dolazi do spoznaje da je on po mentalnom sklopu i sudbini posve dugačiji od drugih. Nakon smrti svoga oca-usvojitelja, kolekcionara i zlatara Bahtijara Begovića, koji ga je iznevjerio, ubio sebe u Bekiru, nije ga zaštitio od nasilja vršnjaka, „nije imao muda kad je najpotrebnije“, otac je ispario, a Bekir postaje arhivar vlastite prošlosti. U spavaćoj sobi prevrće po roditeljskoj odjeći u ormaru pri čemu nabasa na stari očev kofer kao na urnu s pepelom, u kome među požutjelim dokumentima pronalazi otpusnicu iz gradačačke ratne bolnice za novorođenče Bekir Begović, sin majke Fate Karabeg, otac nepoznat, zatim potvrdu o usvojenju sa potpisom usvojitelja Bahtijara i Ikbale, uz potpis majke Fate Karabeg. Na potvrdama već izbledjeli pečati porodilišta i socijalnog ureda. Od tada Bekir nije ono što je nekada bio – osijedio je za jednu noć. Potpuniju istinu o svojoj majci dobit će od Ademira Doborskog. To je dokumentarna Selmina priča o Fatinom tragičnom udesu. Ovdje Salihovićev roman dobiva novu – postmodernističku kosinu intertekstualnosti – priča kao dokument, umetak, uz monolog i tehniku montaže. Na površinu je isplovila gruba realnost – psihološki svijet silovane žene – majke, opravdanje zbog koga je ostavila dijete. Osjećala ga je kao čudovište u utrobi koje je razara i grize, zadavit će je ako izađe na svjetlo. Bez dilema Bekir se jasno opredijelio između dobra i zla – za dobro. Majka se ne može osuditi za ono što nije kriva, što je mimo njene volje i snage. Đeneral Vojo Bojanić silovatelj je i zločinac, zapisuje mladić u svojoj „Autobigrafiji“. Majka dobiva nadnaravnu ulogu kad mladić saznaje da je ona autorica velike slike-murala „Bosanska Gernika“, sa slikom pakla rata i stradanja u Bosni,koja podsjeća na Pikasovu „Gerniku“. Za uzvrat, Bekir je Džemalu za nekoliko dana naslikao akvarel „Portret majke“, sve prema opisu u Selminoj priči, sa tajanstvenim osmijehom poput osmijeha Mona Lize Leonarda da Vinčija. Postoje djeca koja liče na majku i ona koja liče na oca, tvrdi Bekir. Slikarski talenat otkriva mu da liči na majku, nipošto na biološkog oca – silovatelja.
Inovativan, aktuelan u tematskom, sadržajnom i stilsko-jezičkom smislu Salihović u konturi postmodernističke intertekstualnosti, u dramskom kontinuitetu gradi lik Bekira Begovića koji ne odustaje od daljeg traganja za svojim biološkim roditeljima. Tragajući za istinom i izvorima zla potražit će pomoć i od psihijatra ne mogavši se pomiriti sa spoznajom da je on „sjeme očevog zla“. Kao neminovnost prihvata istinu da se sve događa onako kako je život htio, a ne kako je on želio da se dogodi.
Priča kao dokument, tekst iz časopisa „Nejčer“ postaje blaga utjeha o vlastitom porijeklu i identitetu. Pronalazi da su naučnici zaključili kako su prije 75oo godina poljoprivrednici sa Bliskog istoka stigli na kontinent sa lovcima iz Evrope, koji su tu živjeli nekoliko hiljada godina. Skoro svi Evropljani nastali su miješanjem te dvije poulacije. Dakle, ogromna je praznina u našem porijeklu i prije i poslije našeg rođenja. Zar su čitave civilizacije u jednom tijelu?! Sazdan si od svih, Bekire Begoviću?! Naučni podaci o identitetu civilizacije, o spoznaji da je život širi i složeniji od svih pravila, propisa i zakona ne mogu Begovića zaustaviti u traganju za majkom pa čak ni kada pročita novinsku vijest da je zbog neriješenih imovinskih odnosa Đenerala ubio njegov sin. Pritom tuguje što je neuspješno pokušavao da se suoči sa Đeneralom: “Možda bih trebalo da mrzim, da likujem, ali ne mogu“. Preostaje mu da tuguje što je njegov biološki otac, poslije zatvorske kazne, izbjegavao suočenje s njim. Mladić vjeruje da je biološka majka živa, jer niko nije potvrdio njenu smrt ni u Bosni, ni u Njemačkoj. On ima koordinate svoga budućeg traganja - Hamburg-London. Salihović u „Đeneralu na bijelom konju“ svojim prefinjenim stilskim i jezičkim izrazom nadilazi puku dokumentarnost, iako je ona polazište, i to sredstvima snažne literarne i dramske gradacije odrastanja pod stigmom „četničko kopile“, pod pritiskom spoznaje o gnusnim nedjelima ljudi koji nimalo ne drže do ljudskog dostojanstva i ljudskog života. Autor je napisao roman inovativan i aktuelan, s mjerom u svakom pogledu, u snažnom dramskom zamahu, preciznosti oblikovanja misli i jezika primjernih uzrastu i sklonosti mladog grafičara-slikara, budućeg pisca, koji u svakom pogledu nadrasta svoje drugare koji ga vrijeđaju i marginalizirane vršnjake iz kruga tzv. „nevidljive djece“.
Nije ovo samo žanrovski roman o odrastanju, kakve susrećemo u savremenoj recentnoj bih. književnosti. Ovo je drama odrastanja i traganja za vlastitim identitetom jednog od predstavnika tzv. „nevidljive djece“ i silovanih majki-žena, marginaliziranih i prepuštenih samih sebi. Roman „Đeneral na bijelom konju“ svojom umjetničkom istinom i iskrenošću pronaći će svoje čitaoce.
Zejćir Hasić