Slučajni susret

Remzija Hajdarpašić: SLUČAJNI SUSRET
Biblioteka: PRIPOVIJETKE
Jezik: Bosanski
Prodajna cijena 15,00 €
Popust

SVIJET U PERU REMZIJE HAJDARPAŠIĆA
(O knjizi priča Slučajni susret)

Imao sam posebnu privilegiju, Bogom danu, da se povučen zajedničkom sudbinom obretem na istom prostoru sa Remzijom Hajdarpašićem, te da se sretnemo u određenom trenutku, potpuno neočekivano. Prva spona bila nam je udruženje ZK „Bihor“ sa sjedi{tem u Luksemburgu i istoimena revija. Naš zajednički prijatelj Ruždija Kočan sve je činio samo da ja dođem na mjesto urednika, mjesto sa kojeg sam razgledao oko sebe i gdje mi se ukazala originalna knji`evna figura. Bio je to Remzija Hajdarpašić.
Tako izrazit i samosvojan pripovjedni kosmos, kakav posjeduje ovaj autor, ima vrlo malo pisaca sa prostora kojem nas dvojica književnokanonski pripadamo i koji nam važi kao zajednički književni rudnik. Jako je karakteristično stapanje vremenskih dimenzija u Hajdarpašićevim pričama, a njegov suvereni hod kroz vrijeme, koje savladava s posebnom odvažnošću – svjedoči o sasvim zrelom piscu.
Oni povremeni, neočekivani i vrlo hrabri pripovjedni izleti govore nam da Remzija Hajdarpašić zna šta se traži od istinskog pisca i zato pribjegava posebnostima bez kojih nema pisca kao umjetnika, pa time ni uspjeha; bez toga nema zadržavanja čitaočeve pažnje i izazivanja one vrste ushićenja radi kojeg ponajčešće i potežemo za knjigom. Za knjigom od koje očekujemo. Od prve priče „Zakopano zlato“ preko „Očeve kletve“ i „Slučajnog susreta“ – Hajdarpašić nas konstantno podsjeća da je od onog soja pisaca koji se brzo prilagođavaju pripovjednom tlu i vješto manevrišu temama i likovima.
Među koricama Hajdarpašićeve knjige naiđemo i na priču za koju nam se učini – e ona nije za ovu knjigu, pa opet, i opet…, a na kraju shvatimo da su baš te raznolikosti tema i prostora na kojima su situirane, upravo i najveća draž knjige; u našim rukama je zlatna ogrlica čiji je svaki zlatnik drugačijeg izgleda, ali svaki sija i svaki od njih ima svoju osobenu harmoniju.
Proživljeno, kako svakom piscu tako i Remziji Hajdarpašiću, diktira takt priče i, zasigurno, da se nije desio susret na autobuskoj stanici nekog gradića u Luksemburgu, gdje on započinje razgovor sa čovjekom kojeg prvi put sreće, a po nečemu, nije teško odgonetnuti po čemu, prepoznaje da je njegov – ne bi bilo jedne antologijske priče koja kreće s onim najneposrednijim komunikacijskim opservacijama kada se narator, u ovom slučaju lično autor, jer je priča u ih-formi, poigrava sa svojim sagovornikom i vilinskim trikovima ga baca s mjesta na mjesto, kako bi pogodio tačno odakle je porijeklom, pa svoj pripovjedni iskaz završava na najneviniji, a ipak mudar način.
„Ovdje su autobusi prokleto tačni. Trebalo mi je samo još dva minuta da ga od Jugoslavije preko Crne Gore, Podgorice, Berana... utjeram u rodnu kuću.“
Efektan završetak koji u svojoj srži krije mentalitet i psihologiju balkanskog putnika bačenog na vjetrometinu uređenog društva i društvenog aparata po kojem se on lomata ne bi li pronašao smiraj.
I samo onaj ko ima tu vrstu datosti da svaku situaciju ispuni sobom i svojim duhom – može pronaći priču i na jednom autobuskom stajalištu, dok mu se na ramenima zaustavljaju krupne pahulje i nestaju kao da ne padaju na njegova ramena već na vrele ploče.
Namjerno sam fokusirao pažnju na ovu priču jer to korespondira sa tvrdnjom o pripovjednim izletima i tematskoj različitosti, odnosno samoj kompoziciji ukupnog Hajdarpašićevog, nužno ontičkog pripovijedanja. I ni u jednom tekstu, a to je opet svojstveno rođenom talentu, on ne najavljuje veliku pripovijest, već sasvim smireno, bez naročite pompe i naglog zahuktavanja – zalazi u priču, kao kad neko uljudan i
lijepo vaspitan ulazi u kuću; lagano otvara vrata i korak po korak ide naprijed, osvjetljavajući nam odaje i svaku stvar u njima dovodeći pred naše oči.
Nijesam jednom uzdahnuo čitajući Hajdarpašićeve priče, jer mi se mnogo toga učinilo bliskim, iz moje duše istrgnutim i došlo mi da sam baš ja trebao to napisati.
Citiraću, ne slučajno, prof. Envera Kazaza koji, govoreći o poeziji Marka Vešovića, kaže:
„Međutim, taj imaginativni pjesnički proces spajanja naoko razdalekih svjetova, lokalnog i onog univerzalnog, nadopunjuje se moderniziranjem arhaičnih, mitskih jezičkih obrazaca i iskustva i arhaiziranjem savremenih, da bi se negdje u vanvremenitosti jezika našla tačka vječnosti koja obasjava smislom egzistenciju svedenu na olupinu.“
I, nešto sasvim lično: otkako su se počele čitati priče Remzije Hajdarpašića nailazio sam i na čitaoce koji su bili prilično povrijeđeni, jer su u nekim likovima prepoznali svoje bližnje. Autoru se ništa bolje nije moglo desiti nego da svojim pripovijedanjem dopre do srca onih kojima su priče i namijenjene. Riječ je o imaginaciji, o umjetnosti koja traži hrabro kazivanje, okićeno i tugom i radošću. Postoji jedan broj pisaca, svjetskoga glasa, koji su u potpunosti depersonizirali svoj književni opus, i možete po hiljadu puta čitati njihova djela a ništa nećete, osim pukih metafora, naći da je direktno vezano za njih ili da lično njima pripada. Takav je, recimo, bio Šarl Bodler, veliki francuski pjesnik i autor nezaboravne knjige poezije „Cvijeće zla“. I nije sam.
No, ambijentalni kosmos, društveni i historijski lomovi koji su poharali naše prostore, te sociološkokulturološki milje svijeta Remzije Hajdarpašića ne dopuštaju da se ide mnogo dalje od sebe. Nemalo je pisaca koji su najdublje lične emocije prelili na hartiju i one tog trenutka postale univerzalne.
Onog časa kad ih čovjek iz svoje duše izmjesti na papir i podijeli svijetu – to više niti je samo njegovo vlasništvo, niti samo njegovo vlastito iskustvo; svi smo u temi, svi smo to i sve je rečeno o nekom među nama. A rečeno je i svakom od nas, jer – šta je čovjek doli jedinka pogodna za sve što se živom biću može desiti? Kako jučer, tako danas ili sutra.
I za kraj, poslije prve objavljene Hajdarpašićeve priče „Zakopano zlato“ na sva usta sam najavio novo književno ime, potpuno ubijeđen da neko ko ima tako reljefne likove, takvu snagu iskaza i tako svježe i hrabre asocijacije, neko ko je u stanju da od svega pravi metaforu – nije ništa drugo doli rijetka književna pojava koju sam imao čast prvi primijetiti.

                                                                                                                                                                                                                                            Faiz Softić

Trenutno nema recenzija za ovaj proizvod.