Jedna krupna mačka

Poezija Larise Softić-Gasal razvija neobičnu percepciju jezive dubine i širine koju čitalac, ovisno o spremnosti da naiđe na ovako nešto napredno, doživljava ozaren i/ili potresen, ravnodušan nikako. I to je ono što je najbolje u ovoj knjizi, morate čitati i čitati jednu pjesmu, vraćati se a odustati, to ne, nikako. Zapravo, ova knjiga poezije je i odličan vodič kakvu poeziju trebamo imati u budućnosti. 

Smjenjivanjem slika stravične represije, njegovanja podrobljene nutrine, slavljenja života i vožnje (sa) životom, čitalac je u zabavnom parku čije su mašine emocije. I gleda smrt, podrobljene dijelove, povraća mu se, drži se za rukohvat koji migolji vješto dajući prioritet lijepim slikama i emocijama, ne potirući one grozomorne, ne gurajući ih kao da ne postoje. Ne, one su tu, ali njihova uloga se neprestano iskorištava za poticanje boljeg, ljepšeg, snažnijeg.

Stihovima pjesme Stvarno, Bože:

Brzinu svjetlosti neko odredi već

A tko će pojmiti

Brzinu mraka

pjesnikinja postavlja nove granice stvaraocima, oni, pjesnici/kinje, određuju brzinu mraka. Oni, pjesnici/kinje, trče s vukovima. Pjesnikinja Gasal je ne samo nagovještaj, ona je najbolji primjer uspješne pjesme (žena pjesma) koji će, vjerujem, književna kritika i čitateljstvo uskoro pojmiti.               

(dr Jelena Vojinović-Kostić, izvod iz recenzije)

I u njenom osmjehu, ma kako nam se mali i neznatan činio, odzvanjaju svi osmjesi od davnine, bilo gdje, i osmjesi koji će biti. Na putu za Beograd pjesnikinja shvata kako sve što dotakne, vidi, čuje, može biti poezija i, kako joj reče njena saputnica, ili možda čak ogledalce: Oni ne znaju da si ti pjesma.

(Adnadin Jašarević, izvod iz recenzije)