Krugovi i elipse

VEDAD SPAHIĆ: KRUGOVI I ELIPSE

(Recenzija rukopisa)

Rukopis Krugovi i elipse profesora Vedada Spahića naučno je utemeljeno, važno i korisno istraživanje bošnjačke književnosti kao i nekih od njenih najznačajnijih autora. Podijeljen u dva polavlja: Rekonfiguracije i Uzimanje brisa, rukopis sadrži veoma važne tekstove kao što su: Krugovi i(ili) elipse – razmatranja o konceptu kompozitne integralnosti bosanskohercegovačke književnosti u kojemu se autor bavi propitivanjem bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta koji je kroz dvadeseti vijek obilježen variranjem između nacionalnih posebnosti i kulturalnog izolacionizma i bosanskog zajedništva. Pominjući velike umjetnike čije je književno djelo nadišlo bilo koji od koncepata nacionalne ili teritorijalne pripadnosti, Spahić pojašnjava neukima (ili zluradima) šta to jeste bosanskohercegovačka književnost, a šta, opet, jeste bošnjačka književnost, pri tome se koristeći matematičko-geometrijskim pojmovima kružnice i elipse, kao i njihovog preklapanja. Spahić smatra da nacionalni književni identiteti ne suspendiraju već afirmiraju mogućnost, kako on kaže, dvojne ili višestruke pripadnosti pisaca pojedinim književnostima.

Poetički, etničko-povijesni i ideološki aspekti heteropredodžbi u romanu Zmaj od Bosne Josipa Eugena Tomića jedini je tekst ovog rukopisa koji pravi analitički iskorak u književno djelo hrvatskog pisca, no to nije slučajno. Naime, iako umjetnički neznatan, roman Zmaj od Bosne sjajan je tekst za izučavanje imagoloških predstava o Bosni i Bošnjacima kao Drugima. Spahić fokus stavlja na Tomićevu predstavu o ličnosti Husein-kapetana, na tipove karakterizacije bosanskih muslimana i njihovog načina života, predstave o ženi kao tipskoj figuri, predodžbe o Osmanlijama, te predstavu Miloša Obrenovića i njegove uloge u vrijeme ustanka. U osnovi svih pomenutih Tomićevih predodžbi autor prepoznaje nacional-političku ideologiju Ante Starčevića, te njegov romantičarski pankroatizam, kao i brojne stereotipe i predrasude devetnaestovjekovnog književnika spram Bosne i njenih stanovnika.

Slijedi tekst: Kako čitati Hasana iliti uskrsnuće kontingentne sablasti zbiljskog čitatelja? kojim se otvara pitanje implicitnog i eksplicinog čitatelja, ali i ukazuje na greške dosadašnjih čitanja romana Derviš i smrt Meše Selimovića. Pomnim naučnim čitanjem Spahić opovrgava pojednostavljena čitanja Selimovićevog Hasana čiji se monolog o bošnjačkom identitetu prečesto u javnosti rzumijeva kao povijesni fakt. Po njegovom mišljenju, lik je kompleksna konstrukcija koja se postupno ostvaruje kroz postupak čitanja, a Hasanov lik pokazuje da čitateljski i autorski svjetonazor ne moraju uvijek biti podudarni.

Pod naslovom Ironija kao modus kulturalnog pamćenja: Intertekst srednjovjekovnih povelja i epitafa u Dizdarevom Kamenom spavaču sadržan je Spahićev pogled na intermedijalne i intrakulturalne poveznice poezije Maka Dizdara sa baštinom i to kroz praćenje i analizu različitih citatnih i metakreativnih postupaka koje Dizdar provodi nad prototekstovima. Prateći dva modula Spahić upoređuje poetski tekst Maka Dizdara sa prototekstom zaključivši da se na ovaj način može pratiti pjesnikova koncepcija kulturalnog pamćenja. Njegov odnos prema povijesti je istovremeno i afirmativan i ironičan, a zbog ironije naše povijene sudbine ironije se pokazuje kao dominantni modus.

Konačno, tekstom Težak srklet: skica za kulturno-povijesni kontekst bosanske alhamijado književnosti Vedad Spahić propituje stavove ranijih književnih historičara spram alhamijado književnosti i njene umjetničke (ne)vrijednosti. Pomnom analizom kulturno-povijesnog konteksta u kojemu su pomenuta djela nastajala te kritičkom razradom mogućih problema na koje su alhamijado autori nailazili, Spahić pokušava iznova osvijetliti kako značaj tako i nedostatke književnog izražavanja starijih pisaca na maternjem jeziku ustvrdivši da je njihov postupak prilagođavanja vlastitom jeziku i kulturi izrazito emancipatorski.

Ništa manje značajni nisu Spahićevi tekstovi o recenzentnoj književnosti u kojima se dotiče djela Abdulaha Sidrana (Sidranova poetička samoporicanja), Zlatka Topčića (Novi dizajn autsajderske paradigme junaka: Topčićeva duologija o piscu, krivici i kazni), Hadžema Hajdarevića (Razbijeno ogledalo identiteta: ogled o prozama Hažema Hajdarevića), Semedina Kadića (Tranzicijske rekonfiguracije bošnjačkog identiteta u romanu Paučina Samedina Kadića), Ibrahima Kajana (Novo čitanje Mostara: ogled o Kajanovim mostarskim vedutama), Refika Ličine (Daždevnjačke šare identiteta: o jedinstvu mythosa, logosa i ethosa u zbirci priča Strah od behara Refika Ličine), ali i zaboravljenog pjesnika kakav je Ismet Žunić koji je u Drugom svjetskom ratu odabrao pogrešnu stranu.

Zbog svega navedenog rukopis Krugovi i elipse s radošću preporučujem za štampu.

Mostar, 09.09.2016.                                                                                                                                     Dijana Hadžizukić

vanredni profesor na Fakultetu humanističkih nauka

Univerzitet „Džemal Bijedić“ Mostar

Recenzija za rukopis Krugovi i elipse Vedada Spahića

Prof. dr. Muris Bajramović

Poimanje i pitanja identiteta u književnosti književnoteorijska je priča koja traje već decenijama, a od postmodernizma, odnosno postrukturalizma je dodatno aktuelizirana. Već u prvom poglavju knjige autor razmatra pitanja identiteta i modela književnohistorijske „strukuture“ književnosti u BiH koja se pokazuje kao višekomponentna. U dijelu Krugovi i(li) elipse – razmatranja o konceptu kompozitne integralnosti bosanskohercegovačke književnosti Spahić ukazuje na fenomen bosanskohercegovačke književnosti i svih poetičko-strukturalno-kulturoloških pitanja koju teoretičari književnosti postavljuju zadnjih dvadesetak godina. U tom smislu ovo uvodno poglavlje zapravo na određeni način trasira mogućnosti čitanja književnosti naroda BiH: ono se onda može primijeniti i na stvaranje prve (ili jedne od prvih) historija književnosti /naroda/ BiH, ali isto tako ovakvo poimanje književnosti u multi, odnosno poli kontekstima, kulturama, situacijama, tradicijama itd. koje Vedad Spahić i grafički prikazuje (naslijeđujući predložene modele iščitavanja interkulturalne povijesti književnosti Z. Kovača) zapravo su plod prethodnih tekstova postrukturalističke, a zatim i posmodernističke misli. Zato autor zaključuje: Koncept kompozitne integralnosti, van svake sumnje, obezbjeđuje onu širinu u razmijevanju nacionalnih književnih identiteta koja ne suspendira već naprotiv afirmira mogućnost dvojne ili višestruke pripadnosti pisaca pojedinim književnostima, a cijelom se fenomenu može pristupati još relaksiranije u kontekstu novih pogleda na opseg, sadržaj i održivost koncepta nacionalne književnosti u epohi transnacionalnih integracija, etničkih, rodnih, kulturnohistorijskih revizija i rekapitulacija.

Ovakav otvoreni pristup zapravo sugerira najšire moguće postavljene pozicije za dijalog unutar prostora književne historije jednog naroda, ili, pak, više naroda u jednoj književnosti. I naravno postavlja mogućnosti razrješavanja svih onim otvorenih, i često preklapajućih, pitanja pripadnosti pisca/pisaca i njihovih djela.

Iako već priča o postmodernizmu polako iščezava, te se nalazimo u nekom tranzicijskom periodu u kojemu se trasiraju nove književne prakse koje tek treba opisati, knjige poput Književnosti i identiteta, kao i ovaj rukopis Vedada Spahića Krugovi i elipse popunjavaju mjesta praznine u bosanskohercegovačkoj, ali i bošnjačkoj književnoj historiji, koja tek treba da bude napisana, odnosno koja se trenutno i ispisuje sa ovim knjigama. S tim u vezi zanimljiva je opaska autora  o prešućenim autorima i njihovim djelima. Da li je u pitanju zaista selektivno djelovanje književne kritike i stalno čitanje istih autora, ili je u pitanju ignoriranje novih /iz samo naslućenih razloga/, ili pak, zašto to ne spomenuti, postoji problem književne hiperprodukcije (pogotovu u okvirima virtualnog svijeta interneta) , koju sada treba književnom kritikom iščistiti, kako bi i pisac a i budući kritičar znao na šta treba obratiti pažnju. Bilo kako bilo, Spahić nam neke od starijih pisaca poput Selimovića, Dizdara ili Sidrana rekontekstualizira u skladu sa savremenim poststrukturalističkim načinima čitanja, a svoju pažnju usmjerava i na mlađe autore poput Samedina Kadića, ili nam otvara nove prostore književne kritike za djela o kojima nije bilo riječi šest godina nakon objavljivanja, kao što je to slučaj sa prozom Hadžema Hajdarevića. Tako Spahić ispisuje nove prostore i trasira put mlađim kritičarima, ali na određeni način popunjava spomenute praznine nastale zbog nesistematčnog i neinstitucionalnog proučavanja književnosti u BiH.   Kao kritičaru i književnom historičaru neće mu promaći ni noviji romani Enesa Karića koje rekontekstualizira i smješta u noviju povijest bosanskohercegovačke književnosti.

S druge strane Spahić pokušava razriješiti, ili dati jedno viđenje/čitanje i starije bošnjačke književnosti, kao što je to slučaj sa alhamijado književnosti, u kojima se otvaraju i ostvaruju polemički karakteri, dominantni u drugom dijela rukopisa simboličnog naziva Krugovi i elipse.

Ovakve knjige zaista doprinose novijoj bosanskohercegovačkoj, ali i bošnjačkoj književnoj kritici. Dugogodišnje iskustvo pažljivog čitatelja, kombinirano sa akademskim poznavanjem književne kritike, teorije i historije, Spahiću je omogućilo da preciznim jezikom i jasnom metodologijom, koja zahvata savremene načine (iš)čita(va)nja, stvori rukopis koji će naizgled biti jednostavan, ali će na precizan način zrcaliti sadašnje i aktuelne književnohistorijske probleme bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti.

Zbog svega navedenog preporučujem rukopis za objavljivanje.

U Zenici, 11.09.2016.